Opet me evo
I tako sam ja, koja ne volim promene i nisam impulsivna, dala onomad otkaz, sela sama sa sobom, mislila mislila i smislila nešto ovako: Ako ostanem u Boru još malo, sa ovakvim socialnoekonomskoljubavnim životom, vrlo je verovatno da ću se obesiti ili nešto slično.
Zato sam opet malo mislila, mislila i smislila, da ne može više tako da se živi. Tj može, ali takvo postojanje mi se nikako ne dopada. Od diplome sam se manje – više oprostila, mislim da će da mi znači nešto u životu, i da su mi veće šanse da me tresne grom (a meni jesu stvarno) nego da nađem posao u struci. Tako da, mogu ja da živim sa mojima do kraja života, da radim u pekari za dvajes ‘iljada Boru i da nemam ni kera, jer Perke ne sme da ima životinju u stanu. Mislim, to mi je bila budućnost.
I onda sam ja presekla sama sa sobom, rešila da odem za Beograd, iako ga ne volim, isuviše mi je hectic za moj senzibilitet, ali opet ima više mogućnosti u vezi onih gore statusa i življenja.
I sedoh sa mojim divnim roditeljima, rekoh ja bi’ to to i to. Je l možete vi to to i to da mi pomognete. Oni rekoše okej, jer su najveći carevi na svetu.
I spakovala ja dva kofera samo sa letnjim i neophodnim stvarima (nikad više neću da se požalim da nemam šta da obučem, imam!) i došla.
Bez posla, bez stana, sa nekim blagim idejama. I razjurila se. Ali stvarno se razjurila. Drugog dana našla stan, četvrtog našla posao. Radim smenski kao pravi šljaker. Počela da volontiram u CIM-u. Jer to volim i da se ne udaljim od onoga što zaista volim i želim da radim. Fale me na poslu, kažu da sam dobra, ja hoću da budem još bolja. I evo danas se preselih, i pišem vam ovaj post iz novog stana. Nije loše za pola meseca, a?
Daleko sam još da se ja sama izdržavam, imam prilike i mogućnosti, jurim da stignem na svaku, trudim se, cimam se, guram i laktam. Imam obaveze, umorna sam i bre, napokon imam život. I valjda će nešto da se dogodi i ko zna šta će se dogoditi.
Naravno, uvek postoji mogućnost da puknem za dva meseca i da iste ove kofere vraćam za Bor, ali manje će biti gadno, znaću da sam probala. Znaću da nisam samo sedela i kukala.
Hvala me tu neki na hrabrosti, kažu svaka čast. Neki kažu da sam luda i da mi nije baš pametno to. Ja verujem da su u pravu svi. I jeste hrabro i jeste ludo. Ja sam, u većini slučajeva, usrana od straha. Ne onog parališućeg, nego onog mog kontrol – frik straha. Straha od neuspeha još jednog u životu. Straha da ću stvarno mojima da budem na grbači celog života. Želim, prvo, da se sredim zbog njih. Da pozovem madres i da joj kažem super srećna sam, ne brini za mene. I da je ona srećna.
A posle ću ja sebe da sredim još bolje. Opet kažem, imam ja tu neke okvirne i neokvirne planove, želje i nadanja. Ali po prvi put sam sebi dozvolila da sam negde krenula bez plana. Što je za mene jako veliki korak. Puštam život da mi se događa. I osećaj je dobar. Zaista jeste.
A vi kako ste? Šta sam propustila?
jul 29th, 2011 at 21:35
Izuzetno hrabro…
I jedini nacin da se izboris sa svim mogucim i nemogucim.
Zelim ti svu srecu ovog sveta i naravno uspeh. Znam da tebi nije uspeh materijalnog karaktera ali moras i o tome da mislis i da pored volontiranja nadjes i konkretniji posao za lovu.
Puno srece!!!
jul 29th, 2011 at 21:36
Ma imam posao za lovu b’e Deda, volontiranje je za dušu
I hvala
jul 29th, 2011 at 21:46
Bravo, bravo! Dobrodošla u život! Uvek se radujem kad čujem da neko povuče potez poput tvog, odnosno, reši da svoj život uzme u svoje ruke. Samo napred, puno sreće! (Nemoj da te ovaj pobednički talas suviše opije, hahaha!)
jul 29th, 2011 at 21:48
Hvala, a nije ovo nikakav pobednički talas, već nespretno preskakanje i održavanje na santama leda
jul 29th, 2011 at 22:13
hehe no guts no glory, ili sto bi reko moj duhovni otac Tupac Amaru Shakur “My road to glory is filled with thorns”
Samo cepaj, i gde god bila zapamti jedno
Ph’nglui mglw’nafh Cthulhu R’lyeh wgah’nagl fhtagn
jul 29th, 2011 at 23:25
Mnogi se ne mrdaju od roditelja do svoje 40te, a onda ne mogu da se cimaju i pate, jer su matori.
Kad ćeš, ako ne sad?
Samo napred!
jul 29th, 2011 at 23:45
Svaka cast, zaista. Mrzim kad se ljudi zale kako im lose, a krive sve osim sebe za to – zato postujem i divim se tvojoj hrabrosti da krenes iz pocetka. Srecno!
jul 30th, 2011 at 00:30
Znam, znaš. Mislim, šta je taj kontrol frik stra’. I neka si ga malo šutnula šimikom u guzicu. Valja se to.
A guraj samo, pa baš tako, ako bude dobro – super, ako ne bude – probala si.
A mislim da će biti, ti si borac.
jul 30th, 2011 at 00:41
Svaka čast. Samo napred.
Ja nemam snage da se borim za život, u stvari nemam snage da se sama uhvatim u koštac sa stvarnošću.
jul 30th, 2011 at 01:11
ČOVEČE. Svaka čast, ja ništa nisam provalila da si sve vreme ovde.
Što nisi došla na #TeaUp, ženo?
jul 30th, 2011 at 02:29
Ako ne bude išlo u Beogradu, ostaje ti Novi Sad.
Ili Njujork.
Ili Bor, ali viđen nekim drugim očima.
I nema mesta strahu. “It’s not whether you get knocked down, it’s whether you get back up”, reči su jednog poznatog trenera.
Samo napred.
jul 30th, 2011 at 08:29
Bitno je da si u virtuelnom svetu ostala na istoj adresi.
Da kad poželimo, uvek možemo da svratimo. Po postu i energiji koja zrači iz njega može se zaključiti da se osećaš mnogo bolje, vedrije, pozitivnije, da ti taj odlazak stvarno prija, a to je, sestro slatka, mnogo velika stvar. Zato nemoj da brineš i samo napred. 
jul 30th, 2011 at 08:54
Najveća pobeda koju neko može da ostvari jeste da pobedi sebe, svoje strahove i navike. Nemoj misliti da je to mala stvar, mnogi nikada ni ne pokušaju…
jul 30th, 2011 at 10:16
morea, zapamtila
Sus, hvala, znaš ti sve
D., hvala draga
Šapke, e taj stra’, al’ sad više i nemam toliko vremena da mislim na njega. Hvala
m. Šta da ti kažem, polako, skupljaj snage, znam kako je to. Imala sam ja periode od pod 6 meseci kad nisam mogla i htela iz kreveta da se dignem. Sve stigne u svoje vreme. Hvala i srećno tebi.
Iva, hvala tebi, a nisam došla jer sam se baš tada selila u ovaj stan, a da nisam verovatno bih radila
Džoni, odlično što si pomenuo taj NS, sad ću da te cimam ako bude bila potrebna relokacija
Hvala
Exxx, pa prija kako da ne prija. Nemam više vremena da analiziram stvari kao ranije i da se mučim svime i svačime. Sad kada imam vremena, ja spavam
A moraću da brinem, ja to radim. Hvala
GoranSTX, pa i ne mislim da je mala stvar. Poprilično sam ja ponosna na sebe, u duhu moje ego manije
Hvala.
jul 30th, 2011 at 10:58
Napred u život! I srećno
jul 30th, 2011 at 11:40
Jeeej, super! Želim ti svu sreću ovog svijeta, a pratiće te, znaš, zato jer prati hrabre
jul 30th, 2011 at 12:30
Mnogo ti zelim da uspes!
jul 30th, 2011 at 12:34
Mhlat, hvala draga moja, i didemo u zoološki vrt, si čula!
Cyber Bosanka, i Bog čuva decu i budala
Hvala, valjda hoće
zelena, i ja sebi želim mnogo da uspem
jul 30th, 2011 at 15:07
Hrabro napred!
jul 30th, 2011 at 15:08
“Boj se ovna, boj se govna. Pa kad’ ćeš onda da živiš”?
jul 30th, 2011 at 20:44
Ti znaš sve šta imam da ti kažem, onol’ko, od srrrrrrca! I naravno da je hrabro, samo guraj, ja čvrsto verujem da će sve da bude ok. Ljub i zagrl!
jul 30th, 2011 at 23:11
Lugar, zahvaljujem najlepše
Sanja, znam ti si moj najvatreniji navijač
Ljub i zagrl tebi izdaleka, nešto sam se raslinavila
jul 31st, 2011 at 04:58
“Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.”
jul 31st, 2011 at 12:25
jipijej!!!
jul 31st, 2011 at 23:22
Kad nađem vremena da živim, prva si mi na spisku magi, da znaš
jul 31st, 2011 at 23:47
Dobrodošla u BGD
avgust 1st, 2011 at 11:22
Hvala lepo
avgust 1st, 2011 at 13:00
Pazi ovako……dok ne probaš u životu nešto,nećeš znati kako to izgleda.Samo su bolne promene,VELIKE PROMENE,a kada se nečega odričemo,tada je bol najveća.Hrabro napred,nema povlačenja.”Žurka” je tek počela,i neka te ritam života nosi….
Pozdrav od Nenada
avgust 1st, 2011 at 14:14
Ja sam sigurna da ćeš uspeti u svemu što poželiš.
avgust 1st, 2011 at 18:48
I opet je havala
Čarobna nemoj tako, pritisak sestro, kako će mi biti neprijatno ako ne uspem
avgust 8th, 2011 at 11:48
Bravo!