Ja mislim da sam mentalno zakinuta još od kad sam se rodila. Prvo je tu genetika odradila svoje, pa ona spirala, pa ono što me davilo dok sam se rađala. Posle me zakidaše ovi moji divni roditelji što me učili da je svet lep, da su ljudi divni, da se priča dobar dan i tako te slične stvari koje veze nemaju sa realnošću.

Eto, baš juče, farbamo jajca mama i ja, i pričam ja o jednoj, što je baksuz i zmija od kad se ispilila, al’ štooooo ima muža, na lebac da ga mažeš kol’ko fin čovek. I meni mama reče da je to obično tako, tj da su muškarci generalno laki za manipulaciju i da svaka žena može to. Tu se ja uzjogunim i kažem Ti si kriva što ja to ne znam, nikad me nisi naučila, kako ja to da znam, eto zato sam sama, umreću sama i bla bla bla…

Elem, nisam uopšte o ovome ‘tela da vam pišem. Htedoh o mentalnoj zakinutosti da vam pišem. Rekoh vam da patim od nekih dve F dijagnoze. One panike i ”poremećaji ponašanja” tj u današnjoj literaturi popularno nazvano bipolarni poremećaj.

Ja tako na ovom tviteru videh pre neki dan rečenicu od koje se fino nasmeja – I hate being bipolar. It’s fantastic! I metnem je kao status na fejsbuk da se malo ljudi vesele. Kad ono svi promašiše temu. Niko se ne smeje, svi krenuše da mi objašnjavaju kako sam fensi bolest izabrala, kako meni ”nije ništa”, to izmislii doktori itd.

Ja rekoh jedno 15 O Aman-a i pobrišem sve to uz odgovor da su mnogo ozbiljni.

Pa se zamislim malo. Pa se pitam.

Pa negde u međuvremenu farbanja onih gore jajca pročtim novine, pa vidim kako ona Catherine Zita-Jones izašla sa klinike gde se bila sama prijavila baš zbog tog bipolara, jer nije više mogla da izdrži. Pa bila tamo pet dana, vratila se izlečena i svima preporučila da idu da se leče. Usput dobila ulogu u novom filmu.

Pa se iznerviram. ‘Ajde, evo idem da se lečim. Pa popizdim. Pa shvatim ono ”fensi si bolest izabrala”.

Meni su taj F dijagnostikovali u šesnaestoj godini života, kad popularno nije bilo uopšte i još dok se svi ti selebritiji nisu setili da imaju takvu neku ”bezazlenu” boles’.

I to se ne leči! To je jebeno stanje koje traje. I kontroliše se. To vam je gospodo, laički rečeno, blaži oblik manične depresije. U malo težim slučajevima, piješ lekove celog života, u lakšim, kao što je moj, piješ lekove dok se ne ”anuliraš”. Posle, učiš da živiš sa tim, prepoznaješ faze, učiš da kad si u maničnoj ne kupiš kuću na Havajima, ili se udaš za prvog kog ti kaže da si lepa. Učiš, da kad si u depresivnoj, jer si video tužnu reklamu, nećeš da umreš i da će da prođe.

Sve u svemu, to je stanje. Zajebano i teško. I ne leči se! Pogotovu za pet dana. I baš mi je ta trebala da mi kaže da ja treba da se lečim.

I što pizdim što mi ti takvi, trivijalizuju ozbiljnu bolest, sa kojom se mačujem jako drugo vremena, jer joj niko nije ponudio ulogu neko vreme.

Eto tako!