Ne znam da li je zbog odustajanja od moje zen prirode, da li je zbog toga što te ova zemlja tera da stvarno postaneš divljak i ludak, ili zbog toga što patim od biblijskog pms-a, ali ja poludeh ovih dana.

Sve nešto me dotiče mnogo. Ovo sa paradom i nadolazećim nasiljem me tera da emigriram, pizdim i šištim svakodnevno, pa onda dobijem nenormalan nagon za plakanjem.

Gde god se okrenem, šta god i koga god čujem imam želju da mu pričam : ”ti si idiot! Ti si idiot! Ti si idiot!” i tako u krug. Nemam strpljenja više za budale i budalaštine, tako da se krijem od ljudi.

Jedino gde mora da imam strpljenja je posao, gde treba neku decu da naučim nekim stvarima kao što su komunikacija, razmišljanje, nenasilje, prave vrednosti, sve ono šta ih ova država uči da je nebitno.

Nekim njihovim stavovima i razmišljanjima sam blago rečeno zaprepašćena, toliko, da nekad stvarno mislim da me zajebavaju. Ali, mirna sam, trudim se, objašnjavam, argumentujem i rukama i nogama. Ponekad vidim na nekom detetu da se zamislilo, pa prihvatam to kao ličnu pobedu.

Da ne grešim, ima i par izuzetaka. Izuzetne dece, čije bi roditelje izljubila, ali su retka.

Elem, držim malopre čas petom razredu. Učim ih da njihova uloga kao đaka u školi se ne zaustavlja kod pismenih zadataka i odgovaranja, već da imaju pravo i obavezu da unapređuju školu na svaki mogući način. Da imaju mogućnosti kroz razne institucije i kanale da urade to. Zatim ih pitam šta bi oni promenili da mogu. Ima tu smešnih predloga, ima loših, dobrih, izuzetnih i nemogućih.

Na pitanje zašto su neki nemogući, objašnjavam da je u našoj zemlji to nemoguće, jer nam sistem nije tako uređen, da naša zemlja dobro organizovana po tom pitanju.

Iz prve klupe, slatko devojče diže ruku:

- Nastavnice da li smem nešto da Vas pitam?
- Naravno
- Nije baš ovo što radimo…
- Reci?
- A kako Vi možete da govorite te ilegalne stvari?

Ja se zbunim do stojedaninazad. Udahnem duboko i pitam:

- Koje ilegalne stvari?
- Pa to, protivzakonito je da se priča da Srbija nije dobra, da nije dobro uređena…

Ja udahnem još jednom, duboko, sprečim paru da mi ne izađe iz ušiju, zatvorim oči da mi ne pođu suze i počnem polako da objašnjavam, najbolje što mogu, da bilo kakva kritika društva i sistema, osnovana ili neosnovana, nikako ne može biti ilegalna.

Koliko me je razumela, jebemliga.

Završi se čas, ja krenem kasnije kući, a sve mi se kuva, u glavi, stomaku i duši. Ne znam da li da se derem na nekog il’ da zaplačem. Pa jebem mu mater. To dete je peti razred, 12 godina i već je društveno uslovljena da o majčici Srbiji ne sme ništa loše da se kaže.

Ja ću umrem ovde. Majkemi