Gospode, kako mrzim realnost!!
Tačno sam znala da treba onaj presek lepog da napravim pre prvog, pre nego što krenem opet među ljude i realnost, da je to neverovatno.
Samo dva dana sam u situaciji da se bakćem sa ljudima, i evo za dva dana sam imala 300 frustracija i 800 nervnih slomova.
Ja bre, ne treba da živim među ljudima. Za dva dana se moja situacija promenila 10 puta. Kraj i konačno rešenje ne vidim, a ne verujem da je vidi ni onaj ko treba to da zna. I ne mislim da to radi iz zlobe ili neke ogromne nesposobnosti, već je viša sila u pitanju (čitaj država Srbija).
Ja kad sam krenula u tu zavrzlamu, majkemi sam mislila da će status da mi se promeni na bolje, da će finansijska situacija da mi se poboljša, da ću napokon uspeti da se odselim iz kuće mojih divnih roditelja, eto napravila sam bila neki dvomesečni finansijski plan, da počnem. Ali Đoka! Nema, pa nema! Ne može. Ne daju ti. Ne daju mi!
I onda u svom tom ludilu, daju ti zadatak. Ja se polomim da taj zadatak uradim kako treba. Potrošim pare koje nemam da bi se to odradilo profi. Zadatak je, naravno, od danas do sutra. Odma’. Ali sutra više niko to ne spominje, a ja ostanem kao magare. Lepo se gledam u ogledalo, a magareće uši mi rastu iz glave i piše mi iznad glave SUCKER!
I neću bre tako!
I naravno, čim se istresiram tako, odma’ krenu mi one moje zdravstvene zajebancije. I treba da idem kod lekara. Za to mi treba knjižica. Knjižica treba da bude overena. Za overenu knjižicu mi treba neki anexmanexinterkontinetal, koji ne može da postoji dok se moja situacija ne reši, a kad će da se reši, niko živ ne zna.
A onda neko od genijalnih primeraka na ovoj planeti reši da mi sam ispravi overu na knjižici. Ja se ”zazebeknuh”. Sa rečenicom ”valjda će ti prime ovako”.
I onda ja sa takvom valjdaprimujućom knjižicom se zaputim da se zakažem kod lekara, sve sa pred anexmanexnim ugovorom da objasnim tu celu zavrzlamu. I uspela sam da je objasnim. Prva šalterska službenica koja me nije iznervirala, već razumela da na ovoj planeti, pogotovu u ovom cirkusu od države, postoje svakavi primerci koji se zovu ljudi.
Gospode kako mrzim realnost u ovoj zemlji!!
septembar 2nd, 2010 at 11:16
Da čovek poludi i ništa drugo. Grrrrr…
septembar 2nd, 2010 at 19:56
Mislim da ne umes da mrzis, bes progovara iz tebe, opravdani i ne mogu da te lazno tesim, mogu ti reci svoje iskustvo, posle 10 godina sam se navikla…ne osecam vise nista, anestezirana.
septembar 2nd, 2010 at 19:57
iii daaaaaaaa
aj lov ju bre!
septembar 2nd, 2010 at 23:03
[…] Šta reći nego: – strašno Gospode, kako mrzim realnost!! CITAT: ………I naravno, čim se istresiram tako, odma’ krenu mi one moje […]
septembar 3rd, 2010 at 07:44
Čarobna, luda jesam
Zelena, aj lav jutu
septembar 3rd, 2010 at 15:41
polako bre dete! to nije problem, to je usputna zivotna prepreka, tek da te nauci strpljenju i da usput resavas sitne zavrzlame…
ono sto jeste problem je sto ti zbog gluposti imas zdravstvenih problema…
problemi postoje. fakat. caka je u tome kako TI na njih reagujes. ako uspes da shvatis da te sitnice nisu razlog za uzbudjivanje, a kalmoli za prave, zdravstvene probleme, e onda ce situacija poceti da se menja !
treba ti promena ugla gledanja, tj treba ti nova perspektiva !