Rekla sam vam već da ‘vatam neku seriju š kategorije u ponoć na nekom levom kanalu. Ta serija me kolje svojom jednostavnošću, tačnošću i nepretencioznošću.

Kad je gledam imam onaj sindrom, da o čemu god da se radi, priča se o mom životu. Uvek mogu tu, nekako nenametljivu poentu da povežem sa mojim životom i trenutnim problemom koji imam.

Tako juče bilo reči o neredu i čišćenju. Ovo je, naravno, metafora. Stvari koje te stiskaju se nagomilavaju kao nered, i da bi ga raščistio mora da uprljaš ruke, mora da te zaboli, mora da zasmrdi.

I tako se to vezalo za jednu situaciju (sa kojom ja naravno mogu da se poistovetiim). Fazon je da bi raščistio neke stvari sa drugima, a prvenstveno sam sa sobom, mora da ceniš ono što si imao, tada, u tom trenutku, dok nije postao ogroman, štrokavi, smrdljivi nered.

I okej, to razumem. Dakleeeeee, da bih se pročistila i ”let go”, mora da cenim ono što je bilo. Sasvim razumljiva poenta. Ljudska, kapiram.

Ali, jedno veliko ALI… Šta ako je to što je bilo, bilo zasnovano na laži? Na jednoj ogromnoj, još štrokavijoj i smrdljivijoj laži. Kako da ceniš laž? I još bitnije, da li onda ikada mogu da ”raščistim”, ako je poenta u tome da cenim? A ja laž, kako god da se okrenem, ne mogu da cenim. Da li ću onda da ostanem ovako ljuta, ogorčena i besna? Da li će taj krš i lom oko mene da se gomila dok se skroz ne ugušim i udavim u njemu?

I sad pokušavam da se raspetljam iz ove dileme. Imate neku ideju?

I dok ne stignu neke ideje, ja to čišćenje bukvalno shvatam. Sredila sobu, obrisala decinijsku prašninu, oribala televizor i sve naslage duvana na njemu, sredila sudove i sad me čeka usisavanje….

Dobro jutro.