U stanu gde živim sam rođena. Mislim rođena sam u bolnici, ako shvatate stvari bukvalno, ali ovde sam oduvek. U ovom stanu, komšiluku, sobi.

Na početku nas je bilo petoro. Baka, mama, tata, Ana i ja. I uvek nam je kuća bila puna. I stalno smo se svađali. Ana i ja. Baka i Ana. Baka i ja. Mama sa nama svima jer smo je uvek zvali sa posla kada se posvađamo da nešto presuđuje.

Hoću da vam kažem da smo uvek imali određenu rutini življenja. A tu rutinu smo imali zahvaljujući mojoj pokojnoj baki. Ona je kuvala, čistila, budila nas za školu, spremala nas za školu, dočekivala iz škole, hranila, oblačila…itd. Mama i tata su radili. Pre i posle škole smo uvek bile sa bakom. Ona nas je čuvala, spremala ručak za sve nas.

Nebrojano puta mi je sve to smetalo. Činilo mi se da nas ima premnogo, nisam volela da delim sobu sa Anom. Nisam imala gde da odem kad njoj dođe društvo ili momak. Baka je bila u svojoj sobi, mama i tata u dnevnoj.

Posle je Ana otišla na fakultet, pa ja. I nisam toliko mnogo razmišljala o svemu tome. Pa je Ana otišla. Udala i odselila. Pa sam se ja vratila kući (pogrešila u proceni jebi ga.) Prvobitna euforija oko krečenja i sređivanja MOJE sobe je brzo prošla. Naravno da mi mnogo nedostaje Ana. Ali trudim se da ne razmišljam mnogo o tome. Ona živi svoj život. I treba.

I skoro je umrla baka. I sada nas je troje. Tako sam se izbedačila neki dan kada sam postavljala sto za ručak i iznela samo tri tanjira. Baš…tužno.

I tako sve one rutine više nema. Prilagođavamo se na novu. Uz stresove, naravno. Ja ne mogu da zamenim baku. Niti imam njene sposbnosti niti mogućnosti. Ali trudim se, stvarno. Mama ponekad misli da mogu više. Ja povremeno pomislim da ipak mama sve to mora da radi, pa se sudarimo. Ali generalno je okej. Samo treba vremena da nam se nova rutina ustali.

Nego, zašto se ovaj post zove kako zove. Pa zbog ceduljica koje mi mama ujutru ostavi. Spisak za kupovinu, šta treba da se uradi po kući, šta treba za ručak, i ako ne znam, kako da ga spremim. Ali to nisu obične ceduljice. To su ceduljice koje počinju sa ”Ljubavi”, ”Srećo”, ”Srećice”, ”Pilence moje” i povremeno mi nacrta neko srce. I to je mnogo lepo. I tako počinje da se ustaljuje naša rutina. I baš je bre lepo!