Imam obožavatelja. Ili fana mog pisanja. Ja sam, vas koje me čitate, vas petnaest plus moja mama, uvek nekako zamišljala kao ljude koje znam i to je to.

Međutim, ispade da me čitaju još neki ljudi, eto tako čovek moj ima kolegu koji me čita, a ne znamo se. Mislim, sad se znamo, jer izlete ispred mene jednom ”ivanizmi, brate, ti si car, piši, što ne pišeš?” i ja sam onda razmišljala o tome. Ejj bre, ako on postoji, postoji još takvih par, koji tu sada pate što ja ne pišem. Ja imam obavezu i odgovornost da ih snabdevam mojim mislima.

Jasno vam je da se zajebavam malo.

Bila neka frka oko bloga pre par dana, nešto malo nestajalo, i odjednom mi bilo žao. Mislim se, nije kao da ću da pišem ponovo, ali to je moj blog, moj život, žao mi da nestane. Jeste, kada čitam unazad ima nekih tekstova, od koji me malo sram, ali to je valjda normalno. I tu moji bliski mi svi rekoše, kako nećeš više da pišeš? Pa ja rekoh, ajd’ i da napišem nešto.

Elem, kao egomanijak, da se vratimo na mene i šta ja sada tu imam da vam kažem.

NIŠTA POSEBNO.

Ja sam razmažena. Do bola, bre. Zašto sve nije kako hoću i kad ja hoću. Kada imam para, nemam ljubav, kada imam ljubav nemam para.

U Svratištu jesam, prešla sam u drugi program, to je neki part time, ima neka lova, ali više simbolična nego za život. I volim to, i tamo sam. I imam divne situacije i priče odande, ali sam vezana ugovorom o poverljivosti i ne smem ništa da vam pišem.

Tražim posao. I ako ne umrem od tog procesa ili padnem u depresiju, ne znam šta će se dogoditi. Toliko poniženja, to je neverovatno.
Državne firme me ne zarezuju, vezu nemam, ne postojim. Ako hoću da radim kao sekretarica, mogu, za 200 evra, jedno 6 ili sedam dana u nedelji po 10 sati. Na jednom radnom mestu su mi ponudili velikodušnu platu od 10.000 hiljada. Ne lažem vas. Uplašila sam se u trenutku da ja neću morati njima da platim što sam uopšte došla na razgovor. Juče sam stajala 40 minuta na kiši i hladnom, u redu od nas dvadeset, gde su na razgovor puštali po jednog. Otišla sam, nisam sačekala do kraja, da se ne bih rasplakala tamo pred onim ljudima.

Izdržavano sam lice. Od mojih, od čoveka i od siće koju primam. I ne umem da se naviknem na taj parazitski način života, osećam se kao govno i koegzistiram nekako sa tim, nadam se da će biti bolje. Ali iskreno sumnjam. Osećam se nepotrebno, beskorisno, glupo, i debelo, naravno.

I nisam izašla da glasam. Prvi put od kada sam napunila dovoljno godina da mogu da glasam. Lomila sam se oko toga mnogo dugo. Uvek sam ja bila ta koja je koristila argument ”ako ne glasaš, nemaš pravo da se žališ”. Čovek ima drugačiju filozofiju, da nemaju pravo da se žale, oni čiji su na vlasti.

Lomila sam se dugo, ali sebe da nateram da dam glas nekome od ponuđenih izbora nisam mogla. Prokleta sam poznavanjem untrašnjeg funkcionisanja stranki jer sam radila za njih, i ne mogu. Znam šta sve stoji iza i ispred i muka mi je od toga. Jebi ga, jednostavno nema kandidata. A za manje zlo više neću da glasam.

Ne osećam se bolje zbog toga, isto kao što se ne osećam bolje što ne prihvatam poslove za 200 evra. Trudim se kao da održim dostojanstvo, ali ne znam kako ga održavam kada se samo sve više i više osećam kao govno i ne živim baš najbolje. Razmišljam o tim paradoksima i nisam još uvek smislila ništa pametno.

Nije sve tako mračno kao što deluje. Imam čoveka, divan mi je. Imam roditelje, porodicu i prijatelje, i neverovatan sistem podrške u svemu, i to je, jebi ga, ono što je najvrednije.

Ali je teško. Ove godine punim 28 godina, a moj život još uvek nije krenuo, još uvek nisam sposobna da brinem sama o sebi, i ne mogu da planiram ništa i da izvodim ništa, jer nemam jebenih para. Ne može život da mi krene u pravcu kome hoću. Tužno je kada daješ sve od sebe, nadljudske napore, ali jednostavno ne ide.

I šta radim? Igram loto i grebem srećke. Majke mi. To radim. Jednom sam ubola peticu na lotou. Oko sto evrića. Tuga je, da nedelju dana nisam imala gde da je podignem, jer niko nije imao ni toliki pazar da mi isplati.

Eto, to ima kod mene. A vi ako imate neki posao za mene ili neku vezu za posao za mene, javite.