Posvađali se juče čovek i ja, onako prvi put za ozbiljno. Izašli smo iz one faze kada smo najlepši i najpametniji, pa došlo vreme i za to.

Prvo, moram da vam objasnim čoveka. Ako nekako možete da zamislite moju potpunu suprotnost, to je on. Koliko sam ja glasna, besna, otvorena i neurotična, toliko on nije. On staložen, miran, povisi glas kao halejeva kometa, ’ladovina i onako, povučen, za sebe.

E problem je zbog tako nečega i nastao. Em jutro, a ja sam ujutru po zakonima univerzuma nadrkana do bola, em nisam imala onih sat vremena da se očovečim, nego smo jurnuli odmah, em smo jurnuli pravo kod lekara, a znate kako ja obožavam naše zdravstvo.

Stigosmo, čekamo, i ja naravno počnem nešto da šišitim, kenjam, pametujem i već sve što radim da se oslobodim svojih frustracija. Čovek, kao čovek, krene racionalno da mi objašnjava, a mene to samo još više nervira i pravi me još nadrndanijom. I kažem mu, ’aj ti lepo idi ako ćeš da budeš takav, ne pomažeš mi. I on ODE jebote! Tu se ja naljutim, lele, kako sam se naljutila. Al’ ćutim. Prođe i to sve, ceo dan ja sam ljuta, prođe me usput i nisam više tako ljuta, al’ tvrdoglavo moram ja da se raspravim.

I dočekam čoveka sveže sa posla i krenem da mu objašnjavam što sam ljuta (iako više nisam ljuta uopšte). On, fala bogu ne razume. Meni nije jasno kako on ne razume da nije trebao da ode kada sam mu ja izričito rekla da ode i kako ne razume da ja nemam pojma kako je on trebao da se ponaša, ali da ’’se ne ponaša tako kako se ponašao’’. Mislim stvarno.
Vrtesmo se mi tu pakakonerazumeš, nerazuemem nemojdasitakoiracionalnaštahoćeš od mene do tibitrebaotodaznaš i sve te ostale gluposti.

Počelo da mi bude smešno, al’ tvrdoglava ja, tvrdoglav on, nekako se dogovorismo da ću ja da budem histerična koliko hoću i kad hoću, a on će da ode ili će da ostane, u zavisnosti od toga koliko ga nerviram u datoj situaciji. Znači, isto kao i do sad. Da me pita čovek što smo se svađali, da ne znam da mu odgovorim.
Još smo mi tu nešto ozbiljni kada mu stigne poruka od neke prijateljice, jel’te. Inače, čoveku stalno stižu poruke od raznih prijateljica, na šta ga ja pogledam onako kroz proreze na očima, a on tvrdi da je samo ljubazan. On jeste, a i prijateljice su. Veoma ljubazne.

Elem, stiže da poruka od prijateljice, da stvarno nema smisla što se ne javlja toliko dugo. Tu počesmo da se smejemo, kažem odgovori ženi gde si, nije fer da joj se ne javljaš tako dugo i bla bla bla. Krenusmo u zajebanciju, sve dobro, ko je šta radio ko šta misli kad ono…

Tako ja njemu prepričavam neki razgovor taj dan sa jednim poznanikom, te šta je on meni rekao, te šta sam ja njemu, pokažem mu prepisku, a on vidim gleda me ozbiljno. Šta bi, on kaže, ’aj pročitaj ovo ponovo. Ja pročitam, ne razumem, pa krene on da mi rastavlja na činioce. Onda sam propala u zemlju od sramote.

Lepo meni poznanik nešto tu priča i ogradi se, spomene čoveka, kako smo u ljubavi i to je lepo. A ja budala se u’vatila za to, a što ti stalno spominješ čoveka, sve misleći u svojoj glavi da sam ja jedinka i da umem mislim i bez njega i da nisam ja od onih što gube identitet i imam ja svoje ja i bla bla bla. To sam mislila, drugačije sam napisala. Tj napisala sam ga…da može da izgleda veoma veoma drugačije.

A nisam imala pojma. Pa me sramota bilo mnogo. A čoveku milo, pa me zajebava, još mi vraća za sve ono što se dogodilo pre. A ima i za ostale dane.
Majke mi bi bilo mnogo neprijatno. Evo i sad dok pišem.

I tako, bilo mi stresno.