Opasno se približivam zaključku da ovo, a kad kažem ovo, mislim na život i postojanje baš i nema nekog smisla. Da je sve random.

D. kaže da jeste sve random. Da je haos. I da mu je to najoslobađajuća činjenica u životu. Da se samim tim oslobođamo odgovornosti.

Ja ne mogu. Mene od toga hvata blaga panika. Ma gde blaga. Jezivo mi je da nemam mogućnost da utičem. Da su moji izbori random ma koliko ja mislila da imam izbora. Da nemam kontrole.

Mada…

Lakše bi onda bilo…

– Ne bih se nervirala oko ovih prokletih para
– Ne bih se nervirala oko toga što ne mogu da joj objasnim da nije moja greška i nije do mene.
– Ne bih bila pod stresom što posle određenog broja godina moja kilaža ne ume da nađe sredinu. Ili se sjebem zdravstevno ili sam u jakim oblinama.
– Svet se ne bi raspao ako je na obavim neku od milion obaveza koje prihvatam.
– Nekada bih onda i mogla da se uspavam i zakasnim na posao.

Ali…

– Ja želim da čujem ovu pesmu Hodanje po kamenju.
– Ja utičem na to da sada pored mene bude ovaj predivan sok od borovnice.
– Ja sam rešila da uživam u ovoj cigareti.
– Ja sam birala onog ko se jutros probudio pored mene.
– Ja sam isplanirala da danas radim generalku i uposlim Edgara, moj novi drugar – usisivač.
– Ja sam birala Edgara. Ja sam kupila Edgara. Ja sam zaradila za njega.
– Ja sam birala moje prijatelje, jeste iz veoma ograničenog uzorka za ovu planetu, ali sam ih ja opet izabrala.

Tako da…

– Moja je odgovornost na to koliko će čista biti ova kuća.
– Moja je odgovornost koliko će čista biti moja duša.
– Ja sam odgovorna za sreću onoga koji se jutros probudio pored mene. Barem u delu koji je vezan za mene.
– Moja je odgovornost kako ću joj objasniti, ako uspem. I moja je odgovornost kako ćemo dalje ako ne uspem.

Nije sve haos. Ali ako jeste, dobro ja plivam u njemu. Ja sam odlučila da za sada, ne razmišljam mnogo o tome.