Ja sam vama svima rekla da imam najbolje roditlje na celom svetu, na celoj planeti, univerzumu. Pisala sam o njima, hiljadu puta sam vam rekla da sam sa njima dobila na lutriji, najveći dobitak.

Hoću da vam pričam još o tome. Ko nas ne zna, ne može da shvati kada ja kažem koliko su oni kul.

Znači ovako, oni su ceo život zajedno. Majka mi je imala 14, a ćale 17 kada su se upoznali i od tada su zajedno.

Nije im život bio bajka, daleko od toga. Život ih je lomio, podmetao nogu, prckao i dalje to radi. Mada ne možemo da se ljutimo na život, to mu je uloga, da bude takav.

Oni su se negde odavno dogovorili da nema tajni među njima, da nema tog problema o kome se ne govori, da je sve rešivo, da o svemu može i treba da se razgovara i tako su vaspitavali mene i Anu.

Patili su, to sam vam isto rekla, što su nas vaspitavali da budemo ljudi u ovom neljudskom vremenu. Patili su zato što smo mi bile nesrećne i povređivane nepravdom i zlobom. Ali su nastavili svojim putem i Ana i ja smo takve kakve jesmo. Teške, tvrdoglave, neobične, svoje, fascinantne, grešne, smešne….i oni nas veoma dobro poznaju. I vole nas baš takve kakve jesmo.

Od njega smo dobile muzičku podlogu. Moj ćale sluša super muziku, o Stonesima sam vam pričala, odrasla sam na njima kao na Zeppelinima, Hendrixu, Bouviju, Janis itd. Otišle smo kasnije i u drugim pravcima, ali bez njega to nikako ne bismo mogli. Od njega sam ja barem pokupila ljubav prema knjigama. Čita i ona, ali on mi je preporučivao knjige kao detetu, savetovao me, sa njim sam se raspravljala kao bambino o Kišu i Dini.

Od njega smo nasledile tu, da kažem, budalastu dobrotu. Želju da se svima pomogne, makar na svoju štetu, ali da se pomogne. Ana je od njega pokupila onu zatvorenost za ono što tišti i boli, da ne smeta drugima, slučajno da se neko drugi ne nasekira. Ja nisam, ja sam lajava u svakoj prilici.

Od nje smo nasledile jezik, baksuzluk, naprasitost, sklonost ka rešavanju problema u sekundi. Osobinu da postaneš kamen kada je situacija emocionalno nepodnošljiva, a mora se rešiti. Osećaj za pravdu. Osećaj da moraš da ostaneš dosledan sam sebi ma kakva situacija bila i ma koliko ne bila ”korisna”, moraš da ostaneš svoj. To je od nje.

Od nje sam naučila da izbunarim problem, pogledam ga u uči i da se bijem sa njim dok on ne popusti, jer jebaću mu majku njegovu, neće on mene.

Dali su sve za nas što su mogli, pa i više od toga, a opet su ostali svoji, i to sam vam već jedanput rekla. To je veoma teško ljudima, provalila sam. Mnogi se stope sa ulogom roditelja i nisu više ništa od toga. Oni su svoji, divni jaki ljudi, a opet najbolji roditelji.

Bolelo me je što je njih bolelo naše odrastanje i naše greške. Bolelo me je i dalje me boli što njih boli što se još uvek nismo snašle kako treba, ali idemo ka tome. Ka našoj sreći. Jer znam, da oni nikada neće biti kompletno srećni dok nas dve ne budemo srećne.

Moji roditelji jesu moji najbolji prijatelji, ali mi nisu najbolji drugari. To je velika razlika, morate to razumeti. Oni su meni sve. Takvu podršku koju imam ja, koju ima Ana, vidim da nema većina, i duša me boli za te ljude kako odrastaju i žive, kada nemaju takva ”leđa” u životu.

Zašto sada trabunjam o ovome. Ana je otišla odavno. Ja sam otišla pa se vraćala i opet otišla. Imali su goste za vikend. Bili su srećni. Nisam ih zvala 300 puta dnevno kao što umem. Uživali su u svom životu. Napokon. Zaslužili su.

Volim ih do imbecilnosti. Neizmerno sam zahvalna na njima.