Zaboravim se ja tako povremeno. Da me ima više. I da su sve te Ivane ja.

Od onih promena u svom životu, gde me je neko mnogo slomio, dok sam se sakupljala i pokušavala da se ne raspadnem ponovo, malo sam se zaboravila.

Zaboravila sam da pustim da ljudi vide celu mene. Toliko sam zagradila da nisam ni primetila.

U poslednje vreme primećujem tuđe slike o meni, pa mi smešno malo. Mislim, okej, mom kontrolfrikizmu prija da me ljudi gledaju kao tough, in control, no bullshit kind a chick. Jer ja i jesam takva. Ali me ima još.

Provaljujem da većina ljudi ne zna koje je moje zanimanje i da se veoma iznenade kada im kažem.

Ja sam diplomirani pedagog. Ponavljam. Ja sam taj fakultet upisala jer sam želela i želela sam samo to.

Ona Ivana, taj deo mene je potpuno drugačiji.

Mrzim generalizacije i rečenice tipa ”volim decu”. Nemoguće je voleti svu decu isto kao što je nemoguće voleti sve ljude.

Ali deca utiču na tu Ivanu. Ivana postaje neko drugi kada je sa decom. Mislim da se i fizički promenim u blizini dece.

Oni izvuku onu istinsku empatiju, klovna i ludost iz mene. Jer deca, što si veća budala pred njima, više te vole. Ozbiljno vam kažem.

Deca prepoznaju iskrenost odmah. Mogla bih sa njima večito da razgovaram, igram se i učim od njih.

Nikada nisam imala priliku da se dugo bavim onim čime želim i volim. Uvek su to bili neki volonterski projekti ili moja dobra volja u tom trenutku. Prethodni posao, nastavnice, koji sam napustila nije bio ni 10% onoga što sam mislila da će biti. Nedostaju mi neka deca i neke situacije, ali nije to to.

Ove promene u mom životu u poslednje vreme mi nisu ostavile vremena da porazmislim o tome. Jurila sam i grabila da se snađem. A juče sam imala malo vremena da porazmislim.

Rekla sam vam da volontiram u Svratištu za decu koja rade na ulici. Kada saberem sve u glavi šta sam uradila do sada, preselila se, našla okej posao, snašla se jako brzo i za sada (pu pu da kucnem u drvo) nemam na šta da se požalim.

Ali ono što me istinski ispunjava, ono gde se zaista osećam prijatno i kao da treba da budem tamo je Svratište. Kao što već rekoh, ja ne dobijam novac za to, to je moja dobra volja, da odvojim vreme i budem tamo. I bila bih i više da mogu.

Jer to volim.

Puno ljudi mi kaže da se oni time nikada ne bi mogli baviti, da im je preteško. I to razumem. Ali ja mislim da bi meni bilo preteško da se time ne bavim. Ne mogu da se sklonim od toga. Ima nešto što ta Ivana tamo traži. Što misli da može da pruži. Što posle kratkog vremena tamo deca već pitaju za nju kada će ponovo doći. Volim.

I to sam htela da vam kažem. Ima me puno. Teško me je shvatiti. Ne mislite o meni samo kao ogromnoj neurozi koja psuje, okej?