Malo otvaranje duše
Malo ću vam otvoriti dušu. Potrebno mi je. Već par dana me muči nešto. Ne baš muči, ali me tera na razmišljanje. I to opasno.
Rekoh vam da se u poslednje vreme malo zapanjujem slikom koju odajem. Koju vidim da ljudi imaju o meni.
Ne dopada mi se nešto što vidim u poslednje vreme.
Moraću da vam ilustrujem na nekim primerima.
Upoznala sam dobrog dečka. Izazvao je kod mene emocije kao prema obližnjem drvetu. Kao pojašnjenje dajem to da ja volim sve tekovine civilizacije i da nemam želje i potrebe da idem u prirodu. E toliko emocija.
Otišla sam da razmislim i razmislila sam da treba neke stvari u mom životu menjati, tj da ne treba da se lepim samo za ”barabe” i ”kante za đubre” u mom životu, već da treba da promenim ”šablon”.
Odlučim da dam ”šansu”. Dobar dečko je stvarno dobar. Prija mi. Dopao mi se. Lepo. Dobar dečko se uplašio mene. I ne, ne preterujem. Rekao mi je da ga plašim. Ja, moje priče, moj život, ono što nosim sa sobom. Ne ljutim se. Žao mi je. Dobar dečko je i dalje dobar.
Pričam sa ”poznatim” tipom. Nov, ali poznat. Sa njima umem. Pijemo. On kaže ”Šta ‘oćeš, ti odaješ utisak, još samo 6.000 njih i smiriću se majke mi”. Zbunim se i ne verujem. Verujem, ali ne verujem. Kako bre odajem takav utisak?
Pričam sa drugarom iz detinjstva u promenama iz mog života. Kaže, kako bre Ivana, pa ja kada sam otišao iz Bora, ti si bila, aktivna družila si se, ovo ono. Ja mu kažem da od 2009 godine pa do sada nisam imala život.
I na kraju moj frend koji me zna najbolje – Ma nemoguće da nisi svesna kakav utisak odaješ!?
Nisam.
Postajem svesna i ne sviđa mi se.
Ne razumem zašto neke stvari mora da isključuju jedno drugo.
Dubokom analizom svog dosadašnjeg života postala sam svesna da ja nisam imala normalno detinjstvo. Da mi je ukradeno saobraćajnom nesrećom, odrastanjem u Boru, blizinom droge, nesreće, siromaštva, ludosti i preranih smrti.
Imala sam neki blaži Trainspotting od ”detinjstva”.
Lupala sam glavom, okej. Odrasla sam negde u međuvremenu. Sredila prioritete. Znam šta hoću. Znam šta neću.
Ne mogu da dobijem nešto što hoću.
Ja nikad nisam želela da živim bilo kakvim spektakularnim životom. Operisana sam od takvih ambicija.
Ja hoću ono što većini ljudi dolazi normalno, po difoltu. Pokušaću da se ne karikiram mnogo.
Hoću normalan posao, od 9 do 5, hoću da kuvam ručkove, hoću čoveka pored sebe koji me voli uprkos meni, hoću decu da ih oblačim, hranim, vaspitavam, pomažem kod domaćeg. Hoću obična nerviranja svakodnevnice. Hoću rutinu. Hoću film pred spavanje.
Ne mogu da nađem nekoga ko želi isto što i ja, a da ima snage i volje i dovoljno muda da bude sa mnom. Jer odajem taj utisak koji već odajem.
A odajem utisak, da ću nekog da pojedem, da pregazim ili već tako nešto. A to tako nije tako, da je ne znam koliko glasno treba da izgovorim i objasnim.
Nežna sam bre mnogo. Hoću da me neko čuva i voli. Da brine o meni, ali ne onako, već onako normalno. Hoću da verujem nekome i da budem u stanju da se prepustim tom osećaju.
Zato i istresam sebe odmah ljudima po upoznavanju. Evo ti, to sam sve ja. Vidi da li možeš, vidi šta ćeš sa tim. Stvarno ne verujem da neke stvari treba da se sakriju. Ne verujem da bilo šta može da se sakrije. Ako problem postoji, on mora da se reši odmah. Inače nikada ništa neće biti okej.
Istina je. Nisam imala pravolinijsku putanju od A do B da parafraziram dijalog iz Chasing Amy. Više je bilo da sam od A, pa do još nestiglog B, išla prvo u Ž, pa u C, pa u Š i tako dalje. Ali znam gde je B. I hoću da njega, ali mi je ta jedna stavka u životu tako nedostižna.
Ne patetišem sada. Analiziram glasno ono što mi se vrti u glavi. Imam problem da nađem dovoljno jakog ili dovoljno normalnog muškarca koji će me voleti. Sa svime što nosim sa sobom.
I povređuje me ponekad jako što ljudi misle da nisam vredna takve ljubavi. Da je preteško. A nije. Kako može da bude teško kada je onaj uspeo da me tako lako sjebe na dve godine da se ja oporavljam? Pa dokazano umem da budem ćurka kao ostale.
Nije celo moje postojanje i način života zato što ja tako hoću. Već zato što još uvek nisam našla ono što mi je potrebno.
I ne razumem zašto moje nekada malo otvorenije zezanje i posmatranje nekih odnosa podrazumeva da nisam vredna i dostojna nekog ozbiljnijeg.
I ne očekujem neke savete sada. Samo mi se ovo nagomilalo i mora da se izbaci. Zato mi, na kraju krajeva, služi ovaj blog.
avgust 22nd, 2011 at 11:30
Svi smo mi, u dubini duše, isti. Kakav god da nam je bio put, većina nas (normalnih) ima isti cilj u planu.
I mene se boje, btw…iako nikad nisam uzela drogu, ne pijem ne pušim, oblačim se dosta konzervativno i nemam gotovo nikakvu istoriju sa momcima.
Problem je i do njih, veruj mi. Tunjavi su.
avgust 22nd, 2011 at 11:53
Uglavnom sve mogu da potpišem što si napisala, a ovo posebno:
“Zato i istresam sebe odmah ljudima po upoznavanju. Evo ti, to sam sve ja. Vidi da li možeš, vidi šta ćeš sa tim. Stvarno ne verujem da neke stvari treba da se sakriju. Ne verujem da bilo šta može da se sakrije. Ako problem postoji, on mora da se reši odmah. Inače nikada ništa neće biti okej.”
Bravo za ovakav post.
avgust 22nd, 2011 at 11:56
E da…to što Nada reče, i ja to radim. Mislim da se upravo toga i boje.
avgust 22nd, 2011 at 12:04
Dok sam čitala tekst setila sam se Ive. Ti i Iva dva potpuno različita sveta, sa istim problemom. Kao da su danas srećne samo one devojke koje znaju da trepću okicama, smeškaju se i glume lutke tj. devojke koje “igraju igre”? Bez obzira na sve, živim u ubeđenju da negde za svakog postoji neko, ko će nas prihvatiti, razumeti i voleti baš onakve kakvi jesmo.
avgust 22nd, 2011 at 12:19
A momci bi svi da igraju pomenute igre: od poslovične đubradi i serijskih zavodnika, pa do muških devica. Ego-vafle.
avgust 22nd, 2011 at 12:34
Neke muškarce plaše devojke koje su im intelektualno bliske, koje su otvorene, imaju stav, ne odgovaraju u frazama poput: “kako ti hoćeš”, “sve jedno”, “ne znam, ti odluči” i sl… Dakle devojke koje bi im bile ravnopravne u svemu, one koje ne smatraju da je rođenje, udaja, razmnožavanje, jedino čega treba da se pridržavaju u životu, uz čišćenje, pranje i sl servise…
E sad, porodično raspoloženi su uglavnom takvi, ne žele ravnopravnost u vezi već makar neku kontrolu veze (čast izuzecima). Oni koji pružaju ravnopravnost, često nisu previše raspoloženi za opstanak vrste, pa ni u krajnje romantičnoj varijanti (i opet, uvek ima izuzetaka).
Naći pravog je teško isto kao i naći pravu. Može se desiti, ali ne mora. Neki to reše tako što nađu bilo koga, a neki, kao ja, smatraju da je bolje ceo život biti sam nego biti sa nekim samo da bi ispratio šablon. Što ne znači da ja nisam (ili jesam) našao pravu, samo kažem
Ti lepo razmišljaš, nije do tebe, do svih ostalih je…
(Sorry ako sam preterao sa tekstom
)
avgust 22nd, 2011 at 13:48
“Imam problem da nađem dovoljno jakog ili dovoljno normalnog muškarca koji će me voleti.”
Samo to?
Ivana, dobrodošla ti nama, takav ne postoji.
Radije razmisli do koje mere si spremna da praviš kompromise i da koriguješ svoje kriterijume.
Mnogim muškarcima je baš žena potrebna da ih učini jakim. Da im stalno to govori, podstiče i daje im snagu. Jesi spremna da uložiš sebe u njega da bi imala jakog muškarca? I gde si onda ti u celoj priči? Spremna na to?
A šta je to normalan muškarac? Probaj to da definišeš, pa se osvrni oko sebe. Da li je ono što vidiš oko sebe, a želiš, zaista tako kako tebi izgleda?
Nisi verovatno svesna da si napisala ono što bi svaka od nas mogla da potpiše. Pitanje je samo životnog iskustva.
Želim ti puno sreće, ali mnogo više mudrosti da se postaviš bolje kako bi izbegla razočaranja.
Ljubav je najvažnija, nemoj da ti promakne zato što tražiš ono što ne postoji.
avgust 22nd, 2011 at 14:00
Treba ti stariji muskarac, odnosno iskusan a ne balavander, pod broj jedan.
, ali ne upoznajemo se goli. Neka ostane neko dugme zakopcano, spontanost i vreme ce ga otkopcati.
Broj dva, ne treba odmah ‘skidati gace’ kad nekog upoznas. Za sex je potrebna predigra, pozeljna je bar
Mozda sam glupa, ali spontanosti fali svuda.
Ne mora odmah neko da zna piskila kakila ..polako bre…uz osecanja se razvija i razumevanje koje vodi do veze, braka..
Sve ovo ne znaci da ce ‘upaliti’, ali kroz ovakav nacin stitimo sebe od povredjivanja na prvu loptu koja moze da se izbegne..
A ja te volim bas takvu ali ne mogu te zenim jebi ga..
avgust 22nd, 2011 at 14:12
Nije lako sa muškarcima…
avgust 22nd, 2011 at 14:12
Sa ženama je još teže, veruj mi
avgust 22nd, 2011 at 14:48
Ti si predivna! Bidi to sto jesi jer znas sve sta hoces i sta neces. Mnogi upravo to ne znaju , pogotovo za sebe.
avgust 22nd, 2011 at 15:10
A “imati život” znači… šta?
avgust 22nd, 2011 at 15:12
A ok, izvinjavam se, prethodni komentar sam ostavila pročitavši tek početak posta, sada sam pročitala sve do kraja.
Pozdrav.
avgust 22nd, 2011 at 15:35
Skoro mi jedan poznanik, na moju rečenicu: “Treba mi” (pa pomenuh neku stvarčicu iz svakodnevnog života, tipa novi mobilni telefon…) reče: “Baš lepo čuti da i tebi treba nešto. Deluješ kao da ti ne treba ništa i niko”. I tu ostadoh bez teksta…
Sreća pa valjda nisam bila takva pre puuunooo godina, kad sam upoznala sadašnjeg muža pa se čovek nije uplašio o’ma.
Ivana, nije do tebe. Do njih je. Svi bi nežnu princezu kojoj bi da budu zaštitnici i tate, i da joj budu potrebni koliko i vazduh. Sa takvima kao što si ti (mi) je teže, ipak su pomalo kukavice.
Samo hrabro, ima izuzetaka.
avgust 22nd, 2011 at 15:43
svako ko imalo viri iz reda, bude skraćen za glavu – ili se makar svojski trude da mu polome noge
ne daj se, i ne menjaj se
tek ponekad prilagodi, i to samo po zasluzi
avgust 22nd, 2011 at 16:18
Par stvari:
Ovo nije post koji hejtuje muškarce niti post koji kaže ja sam jaka žena, niko me neće zbog toga. Ne. Ovo je moja istina, iz mog života, moja tačka gledišta i istinita je samo za mene. Samim tim mi je teško da vam odgovaram na komentare. Razumite me.
Zelena, ne slažem se. Meni su intimnost i spontanost nešto drugo, a ne sex i skidanje gaća. Ali opet kažem, to sam samo ja.
m. pokušala sam da te razumem ali ne mogu da provalim
Hvala vam na komentarima, iskreno
avgust 22nd, 2011 at 19:22
Ma sve OK. Prvi komentar sam ostavila brzopleto, pročitavši rečenicu : “Ja mu kažem da od 2009. godine pa do sada nisam imala život.” Ali sam onda nastavila da čitam i skontala. Tako da… sve je u redu. Dobar post. Razumem te.
avgust 23rd, 2011 at 10:13
Isti problem imaju i muskarci. Mislim da smo kao ljudi postali izuzetno nepoverljivi jedni prema drugima i odtud gomila problema u odnosima bilo kog tipa.
avgust 23rd, 2011 at 13:43
ovo me asocira na dve stvari
prva:
citam kadjevecbilo o palmi i kako je organizovao u jagodini neki gettugeder za statijaznam koliko nezenja i udavaca, da ih pozeni i poudaje. elem, komentar jednog (parafraziram, jer se ne secam) “kazem ja bratu da necu da se zenim dok ne nadjem neku koja je lepa, pametna, dobra (i jos nesto cega se ne secam), a meni brat kaze, “brate, da nadjes takvu, moraces 4 puta da se zenis””
a drugo je vic
moli se mujo svake veceri alahu
“daj mi boze da dobijem na lotou”
i tako narednih XY noci
“daj mi boze da dobijem na lotou”
“daj mi boze da dobijem na lotou”
“daj mi boze da dobijem na lotou”
i javi mu se neke noci alah, popizdeo
“MUJO”
“molim boze?”
“PA UPLATI VEC JEDNOM TAJ LISTIC”
avgust 23rd, 2011 at 16:31
Romi: “takav ne postoji”, “nemoj da ti promakne to sto ne postoji” – what’s your problem??? Pa takav pateticno negativan stav je dobar nacin da ne nadjes nikoga.
Zanimljiv post, iskreno krajnje inspirativan, keep up…
avgust 23rd, 2011 at 17:55
Petrov: Nemoj da ti promakne ljubav (čitaj: ono što vredi, a postoji), tražeći ono što NE postoji. Je l’ sad jasnije?
Reč je o realnosti a ne patetičnom negativizmu. Trebalo je da prepoznaš poruku, univerzalna je, važi i za muškarce i za žene.
Naravno da ću keep up… i… mind my own business, a what’s my problem…??? Nije li to malo rude? Nice to meet you too
avgust 23rd, 2011 at 18:11
Ja sam direktan i otvoren, mada se to moze protumaciti kao “rude”. Tako da ako sam te uvredio sorry.
A realnost kao takva je subjektivan pojam, tvoja realnost nije ujedno i moja. Svet je onakav kakvim ga mi stvorimo. Ivana je lepo rekla ne zeli savete… tako da mi se tvoj komentar ucinio suvisnim.
I jos jedna stvar, to sto sam reko “keep up”, mislio sam na Ivanu i njen artikal (post) a ne na tvoj komentar.
Cheers
avgust 23rd, 2011 at 18:21
Sve je u redu, ja sam takodje veoma direktna i otvorena.
Živ bio!
avgust 24th, 2011 at 01:57
Bas me je ganuo ovaj tekst. Nadam se da ces sresti nekog pored koga ces uspeti da pomiris sve te Ivane – i onu koje se plase, i onu kojoj je ukradeno detinjstvo, i tu otvorenu i poneku koja ti je jos nepoznata i integrises ih u jednu zrelu, samouverenu, a najpre srecnu zenu.
avgust 24th, 2011 at 11:56
Nista, trazis dalje i ne odustajes, kad nesto zarko zelis…bude