Evo ja.

Rekoh vam u prošlom postu da sam se relocirala, da sam zauzeta i sve to i bla bla bla. Imam za početak neki posao, evo već sam i platu primila, ali ne bih ja bila ja kada ne bih oko nečega morala malo da kukam.

Posao koji radim je veoma, pa da kažemo –glup. Manuelan, neinspirišući, nema apsolutno nikakve veze ni približno sa onim čime ja želim da se bavim u životu. I smene su mi katastrofa, radim prve, druge i treće, raspored je jeziv, dobija se za narednu nedelju, nemoguće je isplanirati život, a kamoli biti impulsivan. Ali, nemojte me shvatiti pogrešno. Ja ću da kenjkam ovde, ali radim taj posao besprekorno. Idem, malo kukam, da ne bih ispala iz fazona, ali kukam vama, tamo se trudim i radim, bilo koji posao da radim, ja ću se truditi da ga radim najbolje na svetu. Naravno, tražiću bolje, ali mi ne pada na pamet da ga menjam, dok ne dobijem nešto finansijski bolje (o tome i još nečemu u sledećem postu)

Elem, već kako radim to, ne želim sebe da udaljim od onoga što volim da radim.

Tako sam ja, kada sam planirala ovaj moj put i ove promene, rešila da kontaktiram CIM. Centar za integraciju mladih je jedan divan projekat tj udruženje građana, nastao 2004 godine, od nesvršenih studenata Defkotološkog fakulteta, koji su se suočili sa realnošću dece na ulicama Beograda.

Jako već dugo pratim njihov rad, i iskreno zadivljena sam njima. U njihovom sklopu je Svratište za decu ulice, koje je prvenstveno namenjeno, kako mu i samo ime kaže, za decu koja rade na ulici. Ono služi da se deca okupaju, presvuku, jedu. Povezuju ih sa institucijama da im pomognu oko administrativnih problema, vađenju dokumenata i pružaju im bilo kakvu pravnu pomoć. Isto tako Svratište im služi kao mesto gde mogu doći, da se oseaćaju sigurno i da uživaju u stvarima koje im život nije prirodno dao.

Centar za integraciju mladih ima dosta raznih projekata, postoji Dnevni centar za decu, Projekat prevencije hiv-a i hepatitisa, prodaja časopisa ”Lica ulice” i još puno divnih i vrednih projekata.

I tako sam ja njih kontaktirala, napisala im jedan mail u kome im objasnila ko sam i šta sam i rekoh da bih želela da volontiram kod njih. Oni se prijatno iznenadili pozvali me na razgovor koji je trajao dobrih sat vremena i više i na obostrano zadovoljstvo ja sam počela da volontiram tamo.

Volontiram u Svratištu, doduše tek sam počela, ali već imam pomešana osećanja. Isto oduševljenje me drži onime što oni rade i osećam najdublje poštovanje prema tome. Ali je istovremeno i jako teško videti tu decu, probleme sa kojima se oni svakodnevno suočavaju, način na koji žive… Mnogo je lakše ignorisati da oni postoje, mnogo je lakše praviti se da oni ne postoje, da njihovi stravični problemi i životne situacije ne postoje.

A deca su deca, iako su neki od njih sa rođenjem izgubili to pravo. Ali nisu oni krivi zbog toga. I mogu vam reći da su veoma zahvalni na svemu što se čini za njih. Mogu vam reći da je neprocenjiv njihov osmeh, jer to su ipak samo deca, kada dobiju novu igračku ili patike.

Tako da je to volontiranje, za koje ja ne dobijam nikakav novac, nešto na što sam sada najponosnija što radim. Što moje vreme, koje je sada veoma dragoceno i neprocenjivo, dajem njima. Jer je to vredno. Itekako je vredno.

Inače, CIM nije u budžetu Republike Srbije, šuška se da bi ove godine mogao da uđe, ali kao projekat uslužne delatnosti. Znači, to je nezavisni projekat koji se finasira isključivo iz donacija. Živi od donacija građana. Pa ako imate vremena, mogućnosti i želje, možete donirati bilo šta – stare igračke, odeću, hranu… sve nama, tj njima znači i dobićete prelepe osmehe i zahvalnost za to.

A osećaj je divan, verujte mi.