Tako ja povremeno patim što ne umem da pišem pesme, jer postoje neke stvari koje ne želim da kažem onakve kakve jesu. Jer čim se izgovore naglas, izgube smisao, težinu, izližu se. A nisu iste kao sve ostale. Sjajne su. I blistaju. I grube su ponekad. Pa umeju i da ogrebu.

I pisala bih o svemu, koristila bih male reči da opišem velike osećaje i male događaje. Uvila bih sve to u semantiku, setu i poneki humor.

Tako da svi ožiljci, razočarenja, boli, životni neuspesi i tračci nade izgube ponešto od svoje težine i postanu pitki za čitanje.

A onda bi drugi uživali u tome, i pronalazili se u pojedinim delovima, iako realno ne bi shvatili šta su pročitali.

Al’ ništa, ja ne umem da pišem pesme.