Pre neki dan ja rešim da imam logo za ovaj blog i zamolim tviteraše da mi to naprave jer sam bolno netalentovana za sve. I javi mi se, između ostalog, jedan dečko i pita me lepo, šta ‘oću, kako ‘oću da izgleda i ja hvala Bogu ne umem da mu objasnim. I kažem mu da tema ‘oću da budem ja plus bla bla nešto. I on mi kaže, razumeo, znači ‘oćeš ovako nešto.

I ja umrem od smeha. Al’ se posle malo zamislim, pa se setim još nekih tvitova i raznih komentara u kome se ja na duhovit način prikazujem kao neko k’o treba da otvori underground fight club, kako ubijam, pizdim, masakriram.

I ukapiram da vi mene ”vidite” kao neko besno stvorenje, gore viđenu ajkulu, hejtera, divljaka i štatijaznam.

A nijeeee takooo majke mi!

Ja sam krhko i nežno stvorenje. Mekica. Previše naivna. Jeste, imam oštre zube i kandže kad treba i kad popizdim, al’ generalno, bre nisam takva.

Mislim to što ne pišem o leptirićima, suncima i cvetićima, ne znači da nisam nežnoća i na kraju krajeva žensko. To što nisam baš girly girl, ne znači da nisam girl, a to nikako ne smete da zaboravite.

Evo i primera najporstijeg, a baš ličnog jer me muči ovih dana.

Ja ovako izgledam kao da sve mogu da kažem, da seruckam, tu sam kao neki Džek, nekad i glumatam neku tough chick (mislim, ne glumatam, ali kapirate), mogu da ispsujem redom, da kažem 300 reči od kojih bi svako pocrveno, da se gađam vulgarnostima i bla bla bla.

Al’ kad mi se neko, zaista, stvarno sviđa (kao što se nesrećnim slučajem, sada događa), ja se pretvaram u blagoretardiranog idiota. Automatski prestajem da toj osobi privlačim pažnju na sebe (ne da bih glumila ”nedodriljivu”, već zato što ću da umrem od sramote). Ne umem da sklopim smislenu rečenicu, kad pričam o tome (njemu) nekome počnem da hiperventiliram, crvenim kao majmun, smejuljim se kao kreten. I sve vreme umirem od sramote, a da me pita Bog zašto, nemam pojma.
Blamirala sam se i radila svakakve gluposti u životu, pa me nije bilo sramota, al’ ovako ‘oću u zemlju da propadnem.

I ne umem da se ponašam. Uopšte. Vodim razgovore sa mamom, pravimo ”strategiju” kao da imam 16 god.

Eto vam.

I dok sam pisala post ovaj, sve sam crvenela i teško mi da dišem. I prosto ne mogu da verujem da ću ovo da objavim. Ali moram, da vam bude jasno da sam i ja živa duša bre.

A cvetiće stvarno ne mogu da vam stavljam, ne volim cveće. Al’ evo vam jedno srce