”Niko nije toliko dobar ko priča o sebi da je dobar” – reče mi moj prijatelj pre neki dan dok smo se nešto svađali, aludirajući na mene. I možda je u pravu. !Možda ja nisam toliko dobra, ali sam dobra

I to nisam dobra toliko ”mojom zaslugom” već zaslugom mojih divnih roditelja, ludaka koji u ovoj zemlji, u svom ludilu su ostali najnormalniji, najprisebniji i najbolji ljudi koje znam.
Pisala sam u hiljadu raznih postova njihovo vaspitavanje sestre i mene, kako su nas vaspitavali da budemo ljudi, da budemo svoje, kako moja majka neretko pati zbog toga da li je uradila ispravno, jer su joj deca generalno nesrećna. Samim tim što su takva. Dobra.
I ne priznajem da nismo dobri ljudi, zato što neosporno jesmo. Budale za većinu, ali jesmo dobri. Mislim da je moja majka, osoba koja je najmanje grešaka u životu napravila. (S tim da ”greške” shvatite uslovno rečeno, jer generalno ne verujem u greške, verujem u poteškoće koje napraviš sam sebi, a koje te uče i potrebne su ti na putu).
Kad je bilo ono ludilo devedesetih, moji su dopustili da im deca budu gladna, zarad toga da bismo mi bile dobre. Da ne vidimo da se može ići drugim putem. Nemamo selo, nismo imali hranu sa strane. Moji nisu švercovali ništa, ćale mi je radio u banci, i kada je bila neka afera sa radnicima te banke, gde su dosta njih ”malo odgovarali” zbog nekih malverzacija, moj ćale je išao u istanjenim farmericama koje su reprezentovale dokaz da u životu nije ukrao ništa. I to ne iz fazona, nego zato što stvarno nije imao bolje.
Budale za većinu, ali neosporno dobri.
I za svo to ludilo i pre i malo posle i sada, nas život jebeno šiba. Nije kao da ćemo umreti od gladi, ali generalno umiremo. Svakog dana po malo. Ne pušta nas i ne daje nam ni malu životnu pobedu da znamo da smo na pravom putu. I to, bre, umara.
Ja ovako realistično – pesimistična sam se i nekako, u dubini duše, pomirila sa mojim životnim porazom. Da neće biti ništa od onoga što želim, mogu i zaslužujem. Muka mi je za njih, što su sve dali za nas, a nama jednostavno ne ide.
I muka mi je za nju. Jer je prošla horor koji ne možete da zamislite. Moja sestra. Jer se izdigla iz toga, skupila snagu da preživi, da se izbori, da se dokaže, tamo negde potpuno sama. Ja mislim da ne bih imala snage da uradim sve to što je ona uradila.
I posle svega, da je život ni malo ne nagradi? Da joj da samo mogućnost da normalno živi?! Ne da nije fer, nego…. nemam reči.
Jedna od nas dve mora da uspe. Zbog naših, zbog ravnoteže u svetu, zbog neke jebene pravde koja treba da postoji. Ona mora da uspe, bolja je, pametnija, sposobnija i jača. I ja je volim. I ona je zaslužila da uspe.

Zašto, živote joj to ne dozvoljavaš? Čime smo te naljutili? Ili nas testiraš dokle možemo? A možemo još mnogo. Samo ne vidim svrhu.