Gde je naša kosmička pravda?
maj.28, 2011 in
Auuu sam se iznervirala!
”Niko nije toliko dobar ko priča o sebi da je dobar” – reče mi moj prijatelj pre neki dan dok smo se nešto svađali, aludirajući na mene. I možda je u pravu. !Možda ja nisam toliko dobra, ali sam dobra
I to nisam dobra toliko ”mojom zaslugom” već zaslugom mojih divnih roditelja, ludaka koji u ovoj zemlji, u svom ludilu su ostali najnormalniji, najprisebniji i najbolji ljudi koje znam.
Pisala sam u hiljadu raznih postova njihovo vaspitavanje sestre i mene, kako su nas vaspitavali da budemo ljudi, da budemo svoje, kako moja majka neretko pati zbog toga da li je uradila ispravno, jer su joj deca generalno nesrećna. Samim tim što su takva. Dobra.
I ne priznajem da nismo dobri ljudi, zato što neosporno jesmo. Budale za većinu, ali jesmo dobri. Mislim da je moja majka, osoba koja je najmanje grešaka u životu napravila. (S tim da ”greške” shvatite uslovno rečeno, jer generalno ne verujem u greške, verujem u poteškoće koje napraviš sam sebi, a koje te uče i potrebne su ti na putu).
Kad je bilo ono ludilo devedesetih, moji su dopustili da im deca budu gladna, zarad toga da bismo mi bile dobre. Da ne vidimo da se može ići drugim putem. Nemamo selo, nismo imali hranu sa strane. Moji nisu švercovali ništa, ćale mi je radio u banci, i kada je bila neka afera sa radnicima te banke, gde su dosta njih ”malo odgovarali” zbog nekih malverzacija, moj ćale je išao u istanjenim farmericama koje su reprezentovale dokaz da u životu nije ukrao ništa. I to ne iz fazona, nego zato što stvarno nije imao bolje.
Budale za većinu, ali neosporno dobri.
I za svo to ludilo i pre i malo posle i sada, nas život jebeno šiba. Nije kao da ćemo umreti od gladi, ali generalno umiremo. Svakog dana po malo. Ne pušta nas i ne daje nam ni malu životnu pobedu da znamo da smo na pravom putu. I to, bre, umara.
Ja ovako realistično – pesimistična sam se i nekako, u dubini duše, pomirila sa mojim životnim porazom. Da neće biti ništa od onoga što želim, mogu i zaslužujem. Muka mi je za njih, što su sve dali za nas, a nama jednostavno ne ide.
I muka mi je za nju. Jer je prošla horor koji ne možete da zamislite. Moja sestra. Jer se izdigla iz toga, skupila snagu da preživi, da se izbori, da se dokaže, tamo negde potpuno sama. Ja mislim da ne bih imala snage da uradim sve to što je ona uradila.
I posle svega, da je život ni malo ne nagradi? Da joj da samo mogućnost da normalno živi?! Ne da nije fer, nego…. nemam reči.
Jedna od nas dve mora da uspe. Zbog naših, zbog ravnoteže u svetu, zbog neke jebene pravde koja treba da postoji. Ona mora da uspe, bolja je, pametnija, sposobnija i jača. I ja je volim. I ona je zaslužila da uspe.
maj 28th, 2011 at 12:55
Definitivno ne znam ništa pametno da ti kažem. Mene Deda uvek teši sa “ko zna zašto je to dobro,” ali smuči se čoveku da se celog života bori do iznemoglosti za nešto što bi trebalo da se podrazumeva u normalan život. Razumem i da su tvoji nesrećni gledajući vas ovako u ovom svetu, ali, takvi kakvi su, bili bi nesrećni i da su vaspitali dva beskrupulozna idiota, tako da… rekoh da ne znam ništa pametno da ti kažem. Grlim te i ljubim.
maj 28th, 2011 at 13:34
Sanja, ma na kraju krajeva nije ni pitanje da li su dobro uradili. Jesu. Tačka. Drugačije nismo mogle da budemo, ne bi valjalo. Ali treba nam samo jedna pobeda, da znamo da smo na pravom putu. Nikako bre nešto barem da se sredi. U pm.
maj 28th, 2011 at 13:47
Grlim vas sve, to jedino mogu.
maj 28th, 2011 at 14:01
Grlimo i mi tebe. A šteta, jer, možemo više… Blah.
maj 28th, 2011 at 16:09
for what it’s worth – i completely know what you mean and morally support you (because i’m not in position to do it in any other way). but i wanted YOU to know, that I know what you ment, and – for what it’s worth – i hug you too
p.s. snap out of it, kid
maj 28th, 2011 at 18:37
Ja bih sad kao probao da te utesim i napisao bih ti da se “takve” stvari desavaju svima, svugde i uvek, ali posto ne znam o cemu se u stvari radi, suzdrzacu se od toga i samo ti uputiti jea`n hug
maj 28th, 2011 at 19:46
Dragane, hvala za hug, ali me interesuje šta si mislio pod ”snap out of it, kid”? Kao da se izbacim iz depresije, mada u njoj nisam ili?
morea, ja kad god pomislim da je nemoguće više te voleti od toga koliko te volim, ti mi izbaciš neku genijalnost ovako i ja te obožavam. I hug you too i prošetam neki dan do tebe
maj 28th, 2011 at 23:21
ne znam zasto se tvoja mama preispituje, nije mogla da vas nauci nista sto ona ne zna. dakle, tako je morala da vas vaspita. dalje, ja imam neko sesto culo za te sto vole da se hvale kako su mnogo dobri, fini i nepogresivi. sigurno ne bih ostavljala ovako licne komentare na blogu ciji je vlasnik takav. tako nesto. i sad poJenta – meni u zivotu uvek bilo tako da dodjem do tacke kada kazem: ne mogu vise, mnogo je. onda prodje jos malo, cisto da se uverim da mogu mnogo i dodje nesto lepo, neka nagrada, razresenje, uspeh. ovo nisam izmislila ja, ali zivim to – svako u zivotu dobije onoliko koliko moze da ponese. sto ti je veci teret, to su ti vece i snage. izbunari ih i glavu gore. a ja cu iz prikrajka da navijam za vas :*
maj 29th, 2011 at 08:32
Nagrada će uslediti kada se najmanje nadaš !!! Ne smeš da očajavaš !!!
Postoji kosmička pravda samo budi strpljiva i radi na sebi… nagrada će samo po sebe doći
maj 29th, 2011 at 13:18
Magi, eto vidiš, nikad nisam tako razmišljala, to za učenje onoga što ne zna. Fino.
Drugo, Bože sačuvaj, nikad nisam rekla da smo nepogrešivi, daleko od toga, ali razumem šta si rekla
Poenta jeste dobra. I ja se vodim time u životu. Može da se podnese. I kao što rekoh gore, možemo još mnogo, ali zaista nam treba neka pobeda. Zbog ”morala”. A naravno da idemo dalje i guramo. Ja sam ovaj post napisala u besu za 2 min pošto sam čula jednu informaciju. Gde ćemo, nego napred?. I hvala za navijanje
Exxx, ne očajavam. A nije baš istina da će se nagrada pojaviti. Nije život fer, ali hvala na podršci!
maj 29th, 2011 at 18:27
Nije li nagrada što imaju takvu kćer???
grlim
P. S. Ti jesi toooooliko dobra
maj 29th, 2011 at 19:25
Miss O’Hajem, hehe, pa i jeste. Moraću tako da razmišlja,
Grlim i ja
maj 29th, 2011 at 20:56
Precesto se pitam zasto nekim ljudima ide sve k’o od sale, a neki drugi moraju bas da se potrude. Padnu sto puta i sto puta ustanu i na kraju nisu ni sigurni da li je vrijedilo sve to.
I ja navijam za vas. Mora biti bolje. Jednostavno mora.
maj 30th, 2011 at 00:39
rainbowica, i ja to isto radim. Pitam se i pitam. A onda okrenem da ne bi bili baš ovakvi, da nam se ne dešava to što nam se dešava. A onda je valjda sve to dobro. I biće valjda . Tj da. Mora. Jednostavno mora. Hvala i grlim
maj 30th, 2011 at 10:42
Uff, znaš šta, nema predaje, to je jedino što mogu da kažem i što znam da stoji.
A ne zavaravaj se, mogla bi i ti mnogo toga, samo nisi bila u prilici, a realno, ne bih ti to ni poželela.
I mislim da je vreme da se stvari pomere, na bolje naravno.
Pozdrav za sve vas, divne ljude.
maj 30th, 2011 at 11:14
Suske, ne razumem šta si htela time da kažeš mogla bih ja mnogo toga, ali mi ti ne bi poželela. Još tereta.
Krajnje vreme, jeste.
Grlimo mi tebe, isto divnu!
maj 30th, 2011 at 19:15
#onokad nemaš šta pametno i suvislo da napišeš kao komentar.
Odrastale smo u istom periodu. Čak mogu da kažem u istom okruženju. Roditelji poštenjačine, koji se bukvalno “krpe” ne bi li njihova deca mogla koliko-toliko podignute glave da odu međ’ vršnjake u školu.
Jeste, ljutila sam se što te nove “najke” nisam dobila istog dana kada sam ih spazila, već tek posle par meseci, kada više nije bilo bitno. Ljutila sam se što sam rad na računaru učila uz pomoć “Sveta Kompjutera” i “Računara”, pošto novca za PC nije bilo tih devedesetih godina.
Ali sam u međuvremenu skapirala vrednost “mirnog sna” i svoje detinjstvo, ma kakvo da je bilo, ne bih menjala ni za nove najke ni najnoviji 486 računar.
A ovo danas što se dešava je strašno. Najgore od svega je što mi ne tražimo ništa fensi, ništa luksuzno. Ne tražimo letovanja i zimovanja u inostranstvu, nova kola svakih par godina… Samo želimo da živimo pristojno i da se ne osećamo poniženim zato što nam je toliko stalo do tog jbgnog “mirnog sna”.
Šaljem vam hug. Pobedićemo jednog dana. Videćeš.
maj 30th, 2011 at 23:37
Siobhán, upravo to je suština, ništa spektakularno ne želimo od života, već samo jedan normalan život, samo malo opušteniji od svakodnevne borbe za preživljanje i borbe za zdrav razum.
‘Ajde da pobedimo, ja tebi verujem ti si mnogo pametna
Hug!