Ne znam kako da vas uvedem u priču. Čitam marouk, pa mi srce stane. Jer je strašno, tužno, teško, preteško, al’ razumem. I to sam joj rekla, i rekla sam joj da ću napisati post o tome, ona je rekla da treba, treba se stalno pričati o tome.

O čemu – o nasilju u porodici. I tu ne mislim isključivo na fizičko nasilje, već kako do toga dođe. Kako se čovek nađe jednog dana u bespomoćnoj, nezamislivoj situaciji iz koje ne zna kako da se iskobelja.

To se dešava mnogo više nego što mi mislimo. Ne bira obrazovanje, inteligenciju, starosno doba. Ima ga svuda. I, nažalost, imam gomilu primera iz bližeg i daljeg okruženja.

Ali ja ne mogu da ispričam njihove priče, nije na meni. Mogu da ispričam moju, koja nije tako strašna i užasna, ali je mogla da bude. Upravo to, objašnjavanje kako do toga dođe. Jer, kad je neko meni veoma drag i blizak, bio u toj situaciji, i kada mu je trebalo čupanje, ja sam ispričala svoju priču. Da objasnim, da nije sama u toj situaciji, da se to dešava, i da je ne treba biti sramota. Jer stid, jeste jedno od primarnih osećanja.

Počelo je, kao i sve što počinje, bezazleno i uzbudljivo. Ja mlada i lepa, on stariji, ”iskusniji”, veoma mi se dopadao. I privukla sam mu pažnju, što je mom prevelikom egu jako godilo. Cimao se oko mene, trudio, posvećivao mi pažnju. Uživala sam.

Kao i svaka druga veza koja počinje, sve je bilo savršeno prvih mesec dana, dok ljudi osećaju uzbuđenje novog, upoznavanja. Bila sam zadovoljna.

A onda se desila tako neka glupa situacija, gde je on meni nešto prebacio i napravio mi scenicu (ne scenu, to je došlo kasnije). Moja prva reakcija je bila bes i odma’ sam rešila da to raščistim, da postavim granice, da to tako kod mene ne može. To se pretvorilo u neku čudnu svađu/raspravu, gde nismo ništa rešili, ali je kao sve okej, ali ništa nije okej. Sve u fazonu ”oprostio sam ti zbog toga”, iako nije imalo meni šta da se oprašta.

Sledeće je bilo zbog alkohola. Ja kad pijem, ja se nenormalno ponašam i muvam njegove drugare, i kako to ja mogu njega da ne poštujem. To je već bila svađa. Iz koje opet ništa nismo rešili. Samo sam se nekako osetila kao magare. Ali sam prestala da pijem, kada sam sa njim.

A onda, mic po mic, skoro da ne primetiš, smo prešli u teror. Ja sam tada taman pošla na fakultet. Kada sam bila u Beogradu, bila sam non-stop na telefonu – sad’ sam piškila, sad’ sam kakila. Ako mi se ne daj Bože, negde ispraznila baterija, trčala sam kući da što pre punim telefon, jer kako ja zaboga mogu da budem nedostupna?! Ako se ne javim, jer sam u čitaonici, učim, to je skandal, jer ”koji još student uči u čitaonici?!”

A onda je došlo leto, i ja sam se vratila da budem sa njim. Tada je krenulo ukidanje prijatelja i kontakta sa mojim svetom. To je bilo za njega veoma lako, pošto uglavnom imam muške prijatelje. Patologija od ljubomore je tu bila na vrhuncu. Provela sam sate, ma kakve sate, DANE, u besmislenim svađanjima i dranjima, objašnjavajući da neće mene svi moji drugari da jebu, već da hoće samo da se druže sa mnom. Logika i argumenti ne postoje u tim raspravama. To su iscrpljujuće, besmislene svađe, gde se samo vrtiš u krug i kad se završi uopšte nisi siguran šta se desilo, ali imaš osećaj da si teška budala. A ne želiš da se požališ, jer stid već počinje da te obuzima. Sramota te je, jer znaš da dopuštaš nešto što nikako ne bi smela, i nećeš da se požališ, jer znaš šta će ti svi tvoji normalni ljudi rekli. I stalno nalaziš neka opravdanja za njega, samo još ovo da prođe i biće sve okej.

Neće. Onda je nastala potpuna izolacija. Prešla sam da živim kod njega i njegovih. Obrazac ponašanja mi je odmah bio jasan. Brat i otac isti. Potpuno isto se ponašaju prema svojim ženama. Njegova majka, divna, namučena žena, koja mi, dok pijemo kafu ujutru, priča kako me mnogo voli, ali da bežim odatle.

Život mi se sveo na sedenje u četiri zida, učenje za ispite dok sam ih imala, gledanja brdo filmova i jedenja čipsova i ostale nezdrave hrane. Time me je držao tamo. Znao je da obožavam filmove, donosio mi je gomilu svakog dana, gojio me da budem neprivlačna sebi i drugima, a da bi istovremeno mogao da mi prebacuje (nisam paranoična, oni su majstori manipulacije). I svađe, konstantne besmislene svađe oko svega i svačega. Nijedno moje mišljenje ili stav nije bilo ispravno. Ništa što ja radim ne valja. Na kraju, da bi izbegla to maltretiranje od bolesnih svađa, prestala sam i da imam bilo kakvo mišljenje. Postala sam zombi.

Moja majka, koja je primetila da tu debelo nešto nije u redu, je postala glavni neprijatelj. Osetio je da ga je pročitala, pa je sveo naše susrete na minimum. Uglavnom je bio tu kada sam se viđala sa njom, da slučajno ne kažem nešto, da se ne požalim. A i ne bih. Do tada me je već bilo isuviše sramota od onoga šta sam postala.

A onda su ponovo počela predavanja, a ja sam uhvatila sebe kako mi kolege u menzi ćute kad mi zvoni telefon. Oni su provalili šta se dešava. Bilo me je mnogo sramota. Svaki vikend, sam naravno išla ”kući”. A onda se jedne noći desila scena, koja je napravila pukotinu zahvaljujući kojoj sam smogla snage da se otkačim od te situacije.

Nije mu se dopalo kako sam legla da spavam, tj okrenula sam se na stranu koja mi odgovara i rekla laku noć. Kako sam ja to smela da uradim, on neće da ga njegova žena ne poljubi pred spavanje. To se pretvorilo u svađu duboko u noć. Pa u moju rešenost da odem, samo u gaćama kući, pa njegovo jurenje mene. Tu noć me je prvi put fizički povredio. A to sam uvek sebi govorila da nikad neću da trpim. Nikad! Ali sam opet ostala tu noć i prespavala. I sledeću.

Ali dok sam bila u Beogradu posle, nešto u meni se prelomilo. Imala sam neki problem, zdravstveni i jako sam se zabrinula. Naravno, mu nisam ništa rekla o tome. Ali me je zvao dok sam se vraćala od lekara, i čuo je da sam u tramvaju. Pa sam mu rekla gde sam i zašto sam tamo bila. Ma koliko da su poremećeni skotovi, mislila sam da će mu bar prva reakcija biti da se zabrine za mene. Ne. Prva reakcija je bilo dranje. I još dranja. Ne pitajte me zbog čega. Nemam pojma. Uhvatila sam sebe kako se pravdam. Pa sam primetila poglede po tramvaju. Pa me je bilo sramota. A onda mi je puklo. I terala sam ga u pizdu lepu materinu. I ugasila telefon.

Kada sam ga, kasnije te večeri upalila, imala sam tonu poruka i propuštenih poziva. Neke su pretile, neke su molile. Na jednu sam se sažalila i pozvala. A onda je on opet krenuo da se dere. Doviđenja! Ma ne želim više to. Znam, da sam bila u Boru tada, ne bih imala snage da učinim to. Daljina mi je olakšala.

Ne završava se to tako lako. Telefonski teror je trajao još neko vreme. Bes i pretnje, pa plakanje i cmizdrenje, pa opet bes, pa pokušavanje da me reprogramira opet, pa na kraju se sve to svelo samo na cmizdrenje.

I šta? Ništa! To su jedne obične pizde! Pičke i pičketine. Patologije i kompleksaši koji mogu da postoje samo ako oslabe nekog i kontrolišu. I nikad neće biti zadovoljni. I nikad neće shvatiti da se nenormalno ponašaju. Nikad.

I dan danas, on meni nije ”oprostio”. Kada sam ga napokon ostavila, po gradu je pričao da je moja mama kriva za to. Da me je ona nagovorila. Isprala mi mozak, šta li? Kada me sretne, pređe na drugu stranu ulice. Majke mi. Tolika sam kučka ispala prema njemu.

I eto… to je moja priča. Nije strašna kao neke, ali je šablonska. Tako se to dešava. I može svima da se desi. I svi se oni ponašaju na isti kalup. Svi do jednog.

I zato, ako ovo neko pročita, ko se nalazi u sličnoj situaciji…zajebi stid i sramotu što gaziš sebe. Jedina tvoja greška je što ne kažeš nikome. Sve ostalo je samo život i dešava se. I rešava se. Samo treba nekom da kažeš i da dopustiš da ti neko pomogne. A pomoći će mnogi. I svi oni od kojih si bila odvojena, razumeće, oprostiće i dočekaće te raširenih ruku.