Mislila sam da ništa više ne može da me iznenadi kod nas u zdravstvu. Celog života sam bolesna, secam se po lekarima, pizdim i svađam se.

Proteklih mesec dana kao da živim u Domu Zdravlja, idem najsporijim koracima od jednog do drugog, od šaltera do šaltera, i opet psujem i svađam se.

Mislila sam da sam naučila kako ide. Oni jedva rade, bezobrazni su, ja naoružana strpljenjem i najsočnijim psovkama.

Ali danas…..sam se zbunila.

Još juče sam zakazala nešto danas u pola 8. Doktor je kasnio samo 10 minuta, tako da sam već u 8 završila kod njega. U 8 sam se zaputila na šalter da overim recepte i upute.

A tamo..Em gužva, em sestre obaveštavaju da ne rade kompjuteri. Kako ne rade, pitam, kad ga ti gasiš sama, vidim lepo?

”GRMI”

????

”Dobili smo naređenje iz baze, svi kompjuteri se gase”

Ostadoh bez teksta. Ne mogu da kontepliram činjenicu da CEO JEBENI DOM ZDRAVLJA STANE ZATO ŠTO NAPOLJU GRMI!!!!!

Ništa ne radi. Ni jedan šalter, ni apoteka, ništa. Ručno, hvala Bogu, ništa ne popunjavaju. Jedino ako neko ima hitan uput za bolnicu.

I tako, napolju pada kiša i grmi, mi stojimo kao kreteni i čekamo, a ljudi se nagomilavaju.

Onda sam se pribrala i počela da psujem. Naravno, niko me nije zarezivao.

Posle 45 minuta i 200 ispušenih cigara, dobili su ”dozvolu” da upale kompjutere.

Još pola sata dok je stigla do mene.

Jeboteeeeee!!!!!