Izgleda da će ta Španija da me dočeka. Karta je kupljena, dokumentacija sređena, ja treba samo u subotu da otputujem. Doduše, ja kakva jesam, neću se hvalim sve dok ne budem bezbedno stigla tamo, jer ”svašta može se desi”.

A sad malo zdrave Ivanine paranoje. U subotu krećem za Španiju, menjam dva aviona, pošto nema direktan let, i presedam u Frankfurtu, koji je jedan od najvećih aerodroma u Evropi.

Znate da se ja užasavam aviona, letos kad sam išla prvi put bila sam prestravljena jer nisam znala šta me čeka. Sada sam prestravljena jer znam šta me čeka. I to ću uraditi dva puta u istom danu. Na stranu to što ja i dalje ne razumem kako ”leti, leti aaaviooooon” i razmišljam o kolektivnoj volji koji održava taj avion u vazduhu. Nego sad znam za uzletanje, trubulenciju, a i za sletanje koje meni izaziva fizički bol u raznim delovima tela.

Još je moj drug, veoma pametan slao mi neke klipove sa jutubeta gde ptica uleće u motor aviona, pa ono se zapali, drma..užas. Samo sam ga pitala ZAŠTO mi je to uradio.

Ali ajd’, to je van moje kontrole. Ono što me više zabrinjava to je to presedanje u Frnakfurtu. Ja kao seljače iz zemlje Srbije koje je do prošle godine išlo samo do Beograda na studije, i eventualno do Zaječara po patike, nemam bre pojma kako da se ponašam. Ljudi po celom svetu putuju svaki dan, ali ja to ne znam kako se radi. Pogotovu što je taj aerodrom veliki kao moj rodni grad, ima vozove i autobuse koji prevozi putnike od tačke A do tačke Ž. Sve me stra’ ću se pogubim negde, uđem u pogrešan avion koji ide za Australiju i tako nešto.

Sister me ubeđuje da to nema šanse da se desi, jerbo Nemci i beli svet organizovan, i kaže mi da taj stepen organizacije ne mogu ni da zamislim. I ja joj verujem. Ali onda me puca drugačija vrsta paranoje. Jesto to sve organizovano, ali za normalan svet koji tako putuje od kad se rodi. A šta ako se nešto, što se njima podrazumeva, ne podrazumeva meni? Retoričko pitanje.

I onda sam tako rešila da ne razmišljam o ovome. Uopšte. Sve je van moje kontrole i samo hoću da odem i da stignem.

A onda juče vidim da u Frankfurtu pao neki mraz, i jedno 8000 ljudi ostalo tamo preko noći. Ni o tome nisam htela da razmišljam. Mnogo.

I radujem se bre! I uzbuđena sam. Idem malo da vidim svet. Idem da opalim tri nedelje u Španiji. Vidim sestru, nedostaje mi MNOGO. I ja njoj nedostajem. A nedostaju joj još neke stvari kao što su kafa, rakija, kore za gibanicu i tako to. Pa ja to sve treba da secam tamo. A mene ovako paranoičnu sve nešto stra’, jer svi oni samo mene čekaju da me poprckuju na granici. Teška sam ja budala.

No dobro. ‘Tela sam samo da vas obavestim, da ako se ne ispreči neka viša sila, ja bi trebalo u subotu ujutru da odjezdim za Španiju. Ima da napravim hiljade slika i svuda da ih metnem (da crknu dušmani  )i pisaću vam putopise i doživljaje.

I tako…