Stvarno!

Nikad nisam. Ja naivno još uvek verujem u onu bezuslovnu ljubav, a mačke te vole samo dok ih hraniš, dok ker..e to je životinja, ti ima ga biješ a on će te gleda onim okicama i da se pita zašto, ali i dalje ima te voli…

Ne volim mačke.

Šta s’ tim?

Kako ću onda breejiii da budem stara usedelica sa devet do dvadeset mačaka?

Ne ide da budem stara usedelica sa kerovima, u stvari bila jedna bakica dok sam išla u osnovnu, stalno šetala tri neka kera, ali ona uvek izgledala tako slatko, kao iz Diznijevog crtana da je ispala, sa sve šeširićem i kompletićem, tako da mora da je udovica, a ne usedelica, tako da nije to toJi!

Ne volim mačke breeee!!!

Raspisujem konkurs za idejnu skicu mog idealnog muškarca. Kad izaberemo pobednika, ‘oću da mi ga istog takvog nađete. I dovedete na vrata. Kolima, njegovim. Pa da me odveze do njegovog stana. Otkupljenog naravno. Posle ću se snađem.

I to sve zbog mačaka! Jer ja NE VO LI M mačke!!

…ovaj post je pun ironije, cinizma, sarkazma i ostalog. Napisan u 36 minuta posle ponoći, posle dva dana teške depresije i jednog dana teške manije. Posle sat i ohoho rađenja psihiloških testova. Značiiiii…ne objašnjavajte mi zašto su mačke dobre, to NIJE poenta….

Ja u stvari samo hoću da imam čoveka svog života, savršenog naravnog, savršenu decu, puno para i srećan i zadovoljan život do kraja tog istog života. Ništa drugo. Iččččč