Kad sam bila jako mala ujeo me je pas. Naravno, mene ovakvu retko kad može nešto da preskoči. Nije pas bio kriv. Ja sam i delimično moja Ana. Poslali nas, mislim prvi put, u neko selo kod rođaka na odmor. Baš smo bile male. I tu se džumulaj dece skupi da mi vidimo neko kuče. Meni Ana kaže pre toga da se ne plašim, ako me kuče pojuri, samo da stanem u mesto i ono mi neće ništa. Pomenuto kuče koje smo pošli da vidimo je bila kučka. Tek se okotila. I nas dva’es dođemo da je vidimo i ona nas pojuri. I svi pobegnu, ja poslušam sestru i ostanem u mestu i ona mene ujede. Dobro me ujela. Mesce mi skinula. Imam još ožiljak. Ali to me nije nepovratno istraumiralo. Ne bojim se kerova. Volim pse, ludački.

Što nas dovodi do Srbe. Mama i tata nikad nisu hteli da nam kupe psa. Mogli smo da dovučemo nekog kera kući, mama bi ga nahranila, ponekad okupala i ostavila preko noći ali nikad nismo mogli da ga zadržimo. I tako smo jedne večeri, mnogo odavno Ana i ja masirale ćaleta da nam kupi kera, i zaaaaštoooo neće i sve u krug. Onda je on da bi nas otkačio rekao da možemo da dobijemo kera kad Ana napuni 18, a ja 16 godina. Ja odem u sobu, stavim to na papir i teram ga da potpiše.

Godinama kasnije, baš kod mog 16 rođendana, stigao je Srba. Sa 22 dana. Ker. Mama mu mešavina boksera i dobermana, tata bokser. On nije ličio ni na jednog ni na drugog. Šare je imao kao tigrasti bokser, njušku kao običan dož, zaobljenu i neke duge, tanke mnogo smešne noge. Presladak ker, ali najgluplji koga sam ikada srela. Ništa si, siroma, nije naučio. Prvo nam je upišao celu kuću, tepihe smo morali da skidamo. Kad dođeš kući, on ti se toliko obraduje da legne na leđa, vrti se u krug i piša u vis, kao fontana. Kada ga šetaš, sve je cool, pustiš ga, on ide za tobom, prati te, disciplinovan je. Kako stignemo do zgrade, tako počne da beži i ceo komšiluk ga juri da ga zavežem i vratim ga kući. Jednom mi se tako uvaljao u leš i smrdeo, jebemliga kako strašno, kupala sam ga dva dana po dva sata. Srba je bio baš moj ker, pošto je uspeo jednom baki da pobegne i da ga naravno napadne čopor drugih kerova i udare ga kola. Aha. Sav se bio usrao i sjebana mu bila noga. Bez obzira na sve, obožavala sam ga. I on mene. Nikad nije naučio da spava na ”svoje mesto”. Spavao je sa mnom. Tako se ujutru probudim, a njegova njuškica na mom obrazu. I prebacio šapicu preko mene. Zagrlila me srećica. Jebi ga. Onda se ćale razboleo od glupe i veoma zajebane bolesti, otišao u Bg na operaciju, jedva sve izvuk’o i između ostalog, zabranili mu da ima životinju u stanu. I tako smo Srbu poklonili. I onda je Srba pobegao odatle i ništa više nikad nismo čuli o njemu….

E sad, zašto uopšte pišem o kerovima na sve strane. Ja živim pored dve srednje škole. Imaju veliko školsko dvorište. Ujutru, kad idem u prodavnicu, sačekam da se završi veliki odmor, jer ovako ne mogu ni u jednu prodavnicu da uđem. I tako ja, u petak mislim, zaputim se da pazarim i prolazim kroz školsko dvorište. Posle velikog odmora, dvorište je puno đubreta. Stoka je sve one masne papire od bureka, sirenjavke, kese i ostala čuda pobacala dole. ‘Ajde da im odbijem što u dvorištu nemaju NI JEDNU JEDINU kantu, ali jedna od tih škola je Mašinska škola gde mogu da NAPRAVE u radionci kantu, a imaju dva metra od dvorišta kante za smeće. I tako, prolazim ja tu, a svo ono đubre razvlače 12 kera. Izbrojala ih ja. I ne slatki kao Srba. Oni ogromni, pravi avlijaneri. I ne mi bilo svejedno da prođem tu, a moram.

Isto tako, za vikend, vraćam se kući oko 11 sati, ništa kasno, na svakih 100 metra, pored svake prepune kante za đubre po jedan čopor. Od 8 do 15 kera, brojala. Isto razvlače ono đubre i gledaju te bre, onako, kao da ‘oće da te gricnu. Sve sam se usrala.

I tako. To sam ‘tela da vam ispričam. A inače najebasmo ga zimi. Kad stvarno budu bili gladni. A đubre niko ne prazni, kerove niko ne hvata i ne sklanja….