Fotografisala sam nas. Nije mu se dopalo kako je ispao na fotografiji. Ponovila sam. Zaključila sam da mu je jako stalo da ispadnemo ok na fotografiji. To me je jako zabavljalo, pa sam se glupirala i pravila glupe face na svakoj sledećoj fotografiji. Imamo samo jednu normalnu. Sada mi je žao.

Veče, šetamo. Uhvatio me je za ruku. Prsla sam od smeha. Glup odbrambeni mehanizam. Držali smo se za ruke jedno šest sekundi i izvadila sam ruku. Nije se naljutio. Sada mi je žao.

Pozvao me je na kafu, da me upozna sa njegovim prijateljima. Odbila sam. Sada mi je žao.

Dobila sam jedno ”Volim te” u najromantičnijem trenutku ( a znate da ne patim od tih ljigavih romantičnih stvari). I to na jeziku koji on ne poznaje i koji mu veoma teško ide. Ujela sam se za usnu da se ne nasmejem, a nisam želela da se nasmejem. Htela sam nešto da odgovorim, ne to, ali nešto čime bih pokazala da se isto posebno osećam u tom trenutku. Ćutala sam. Ništa nisam rekla. Sada mi je žao.

Sweet little regrets.

Zašto uvek patim od toga da ispadnem Džek u svakoj situaciji?! Kreten.

Sweet little regrets.